Opraštanje / Forgiveness

Opraštanje je dubok izdah, nakon kojeg slijedi opuštanje, oslobađanje. Očekivala sam „žao mi je“, a ne „oprosti za…“ nešto što si znao da ćeš učiniti. Samo „žao mi je“. A ne nestanak bez riječi. Griješimo. Očekujemo. Povređujemo. Kad ću oprostiti? Kako oprostiti? Kad osjećam se nedorečeno. Kad sam ponovno prekinuta u pola koraka, a druge strane nema da dovršim svoj korak. Moram sama. Ako ne može biti dorečeno u dvoje, moram doreći sama. Prihvatiti nedorečeno... razumjeti... Prihvatiti i pustiti. Možda i nije do mene. Ako mogu razumjeti i pustiti... možda doista i nije do mene. Ne mogu biti kriva za tuđe nerazumijevanje i neprihvaćanje. Učinila si sve što si mogla, rekla je. Učinila sam sve što sam mogla... Opraštam sebi. I tebi. I dišem ponovno. Duboko.

Forgivness is deep exhalation, after which comes relaxing, release. I expected “I am sorry”, not “Sorry for…” something you knew you will do. Just “sorry”. Not disappearance, without words. We make mistakes. We expect. We hurt others. When will I forgive? How to forgive? When I feel understated, unfinished. When I have been interrupted, again, in a half step, and there is no other side to finishing my step. I have to do for myself. If it cannot be said in two, I have to say it alone. To accept untold… to understand… To accept and let it go. Maybe it is not my fault. If I can understand and let it go… maybe it is not my fault, at all. I cannot be guilty for misunderstanding of others and unacceptance. You have done what you could, she told. I have done what I could. I forgive myself. I forgive you. And I breath again. Fully.