Kratki spoj iliti Prebacivanje krivnje / Short circuit or Shifting the guilt

Postoje trenuci u životu kad nam se čini da smo izgubili tlo pod nogama. Tražeći smislove, razloge za rupu pod nama često tražimo izvana i nalazimo 'krivce'... OK, možda smo imali teško djetinjstvo, nisu nas baš mazili ni roditelji (ako smo ih imali), ni prijatelji, učitelji, susjedi... Jedno je biti svjestan tuđeg štetnog utjecaja i maknuti se od toga, čim je moguće, a drugo je kriviti druge/situacije za vlastite neuspjehe. Tražeći podršku, hvatamo se bilo za što/koga što nam izgleda prihvatljivo... (sjetilo me ovo na neke dijelove iz filma Carstvo sunca ) Podrške nam služe da nam daju dodatni poticaj, usmjeravanje u trenucima zbunjenosti, a ne kao netko/nešto na koga/što ćemo prebaciti odgovornost za svoj život, o kome ćemo postati ovisni. Za razlučivanje nam jako dobro dođe zdrav razum – naučimo slušati Vodstvo (unutarnje, ponekad i kroz vanjski utjecaj), a ne manipulirati Njime. Ako se ne uhvatimo u koštac sa svojim problemima, traumama, projekcijama, reakcijama na situacije (nastavi niz), i ne riješimo ih sa sobom, uvijek ćemo se vrtjeti u krugu i, konačno, tražiti krivnju u nečem/nekom izvan nas. Ukoliko smo pritom (emotivno) vezani za nekog/nešto određeno, doći će do kratkog spoja unutar nas i stvari ćemo presložiti u skladu sa tom slikom. To će za nas postati istina. Doduše, istina s puno rupa, ali... kao da je to važno. Važno je samo pobjeći od sebe... I bježat ćemo, bježati, praveći se da trčimo u potjeri za 'krivcem'. Tek kad se umorimo, kad zastanemo, možda ćemo si dopustiti da pogledamo oko sebe i pronađemo novo viđenje (ili novog 'krivca' ;)) Istinsko rješenje, ipak, bit će kad pogledamo unutar sebe... ... kad prihvatimo prošlost i odmaknemo se od nje, gledajući naprijed... ... kad oprostimo sebi, a potom i drugima i krenemo dalje, ostavljajući začarane krugove za sobom, u prošlosti, gdje im je i mjesto...

There are moments in life when it seems we lost the ground. Searching for meanings, reasons for that hole we feel, often we are looking outside to find the ‘perpetrators’… OK, maybe we had hard childhood, we have not been pampered by our parents (if we had them), nor by friends, teachers, neighbors… One thing is to be aware of someone’s harmful influence and to move away of it, as soon as possible. The other thing is to blame others / situations for your own failings. Searching for the support, we grasp at anything/anyone acceptable… (this reminded me on some parts of the movie Empire of the Sun ) Supports have to give us an extra impulse, to be guides in confused moments, not something/someone to whom we will transfer responsibilities for our own life or to get addicted to them. We need a common sense with which we will be able to differentiate – we have to learn how to listen to the Guide (the inner one, sometimes trough the outer way, also), but not to manipulate with It. If we do not cope with our own problems, traumas, projections, reactions on situations (continue the series), and if we do not resolve it with ourselves, we will always stay in the circle and, finally, search for the guilt in something / someone outside. If we are (emotively) attached to someone / something specifically, it will create a short circuit in us and we will see the world in such a way. That will become our truth. Although, that truth will have many holes, but… who cares. It only matters that we escape – from ourselves… And we will run, and run… pretending that we are running in a search for the ‘perpetrators’… Just when we will get tired, when we stop, maybe we will let ourselves to look around and find a new sight (or a new ‘perpetrator’ ;)) But, the real solution is only when we look inside ourselves… … when we accept the past and move away from it, looking forward… … when we forgive to ourselves, and then others also, and move on, leaving spellbound circles behind, in the past, when they belongs…